Ispovest RegularGuy-a

Moja zavisnost i nije bila toliko vezana za Internet koliko za računar, ali pretpostavljam da je to slično.

U februaru ove godine sam se doselio u Beograd jer sam prošao prvu godinu više elektrotehničke škole. Uzeo sam stan sa drugarom u Rakovici; malu garsonjeru u podrumu sa odvojenim ulazom.

Bio sam jako srećan, jer je čovek kupio odličnu mašinu za to vreme i znao sam da ćemo isprobati najnovije igre. Nisam ni primetio kada sam polako počeo sve manje da izlazim, viđam sa ljudima, a sve više da provodim za računarom. Prvo je bio Unreal Tournament pa sve bolje i bolje: No One Lives Forever, Deus Ex.

Posle nekog vremena sam prekinuo i sa predavanjima, a na kraju uopšte nisam izlazio iz tog malog i mračnog podruma; računar je bio moj svet. Svakog trećeg vikenda sam odlazio kući i jednog dana u vozu, primetio sam kod sebe strah od ljudi.

Ne mogu da definišem kog oblika je bio strah, nisam ih se plašio. To je bila neka neprijatnost koja se širila telom, iz nekog razloga, ljude nisam smeo da pogledam u oči, kao da sam nešto skrivio.

U to vreme sam počeo da konzumiram i travu, koja mi je stvarno donela neke odlične stvari, ali je toliko pojačala paranoju da sam se ozbiljno zabrinuo.

Video sam da mi je loše, ali sa virtuelnim fantazijama nisam prekidao. Devojka sa kojom sam bio više od 3 godine bila je sve dalja i dalja, neki svet koji me ne zanima. Sex je takođe prestao da me zanima.

Na kraju sam otišao iz Beograda. Iako sam prestao sa svim, veoma sam se sporo izvlačio iz svega toga. U međuvremenu sam kupio svoj računar ali na njega nisam instalirao ni jednu igru.

Od svega toga je prošlo više od 6 meseci, a posledice osećam još pomalo. Ovaj slučaj važi za mene. Ne kažem da će se vama isto desiti ako radite potpuno iste stvari.

Poenta cele priče je MERA. Ali mislim da ste to shvatili već sami...